U srijedu 30. rujna u 10 sati održana je državna razina Smotre LiDraNo u online okruženju. Na okruglom stolu za literarni izraz sudjelovala je i naša učenica Maja Bregović iz 3. G2 razreda pod mentorstvom profesorice Maje Držaić.
Maja je već potvrdila status autorice svojim literarnim radovima u prvom i drugom razredu, no kratka priča Grimiz i djeteline prva je dobila izvrsne kritike na razini županije, a zatim i na državnoj razini. Grimiz i djeteline kratka je priča koja progovara o aktualnim problemima suvremenog društva, o pitanju tolerancije te o ljubavnom odnosu dviju mladih djevojaka, a pročitati ju možete u nastavku objave. Priča je istaknuta i pohvaljena između ostalih 20 radova učenika srednjih škola na državnoj razini Smotre LiDraNo te će biti uvrštena u zbornik literarnih radova. Bravo, Maja!
Grimiz i djeteline
Siječanj
Kroz zamagljene prozore vidjela je da je vlak gotovo prazan. Petra je zbog toga tiho opsovala jer nije mislila kupovati kartu, a s ovako malo putnika neće moći proći neopaženo. Ali bila je ljuta, bijesna, jer su joj roditelji idioti, i sad je bježala od kuće, a sljedeći dan morat će se vratiti jer ionako nema kamo otići, i zatim će se zbog srama zatvoriti u sobu i, kad će je pitati gdje je bila, reći će samo da se morala ohladiti. Ljutito zakorači u vagon, zatim zastane da nađe sjedalo. Zagleda se u djevojku kratke kose kraj prozora. Nosila je nekakvu ružnu smeđu vestu i naočale i zurila je u debelu knjižurinu.
Dori je bilo drago što je u vlaku samo nekoliko putnika. Čitat će u miru dok ne dođu do Zagreba. Počešala je potiljak. Vesta je neudobna, ali baki će biti drago što ju je obukla. Netko je sjeo nasuprot njoj. Dora se nelagodno promeškoljla na sjedalu, ali nije podigla pogled. Krajičkom je oka primijetila blatne crne čizme, gola koljena i pramenove zelene kose.
„Imaš cigaretu?“ oglasi se djevojka nakon duge tišine.
Dora iznenađeno digne pogled i nervozno se nasmiješi: „Ehm, nemam.“ Zelenokosa djevojka imala je nataknute slušalice i Doru pri samom pogledu zabole uši. Pomisli da bi njezina majka dobila srčani udar kad bi ona imala toliko naušnica.
Petra je promrmljala sranje kada su izašla dva konduktera koji su lijeno hodali i umorno gledali karte. Dora je svojom kartom označila stranicu u knjizi, ali joj nepoznata djevojka reče da joj ne treba. Ona zbunjeno zaklopi knjigu i promatra kako punkerica vadi izlizani stari novčanik, samo da bi ga odmah spremila natrag u unutrašnjost jakne čim je kondukter pogledao prema njima. Kondukter se okrenuo misleći da je kartu provjerio onaj drugi, a onaj je drugi mislio isto za prvoga. Petra se cerila.
„Kako se zoveš?“
***
Lipanj
Dora je zurila u pukotinu na stropu Petrine sobe. Petra je ležala pored nje ispružena na krevetu. Bilo je prevruće da bi radile išta drugo pa su samo slušale glazbu. Petrina je glazba Dori preglasna i gotovo morbidna, ali voljela je Petru. Voljela. Voljela ju je sigurno, svoju najbolju prijateljicu. Voljela ju je. Sljedeća ju je pjesma prenula iz misli, gotovo ju iznenadila. Zvučala je blago i nekako ustaljeno, kao iz filma.
„Nisam znala da punkeri slušaju sladunjave ljubavne pjesme. Kako se zove?“
Petra je izgledala kao da joj je neugodno. „Šuti. To je... Slučajno ostalo. I ja nisam punker, slušam metal.“ Vadila je drugu kazetu.
„Ista stvar. Nemoj, ostavi ju. Lijepa je.“ Dora je sanjivo sklopila oči.
Petra ju je nakratko promatrala, zatim se opet smjestila na krevet. Voljela je tu pjesmu.
Konačno je imala mira od roditelja jer oni su obožavali Doru. Njihova kći napokon je našla prijateljicu koja ima dobre ocjene, ne puši i nikad nije završila na ispumpavanju želuca. Ali Petri je, koliko god odvažna bila, teško bilo priznati da joj ta kuštrava djevojka predstavlja mnogo više od prijateljice.
***
Kolovoz
Dora nikada nije tako kasno ostala vani. Odavno je pao mrak, ali ulicama su još hodali ljudi. Vodila je Petru van grada, na zapušteno polje kukuruza da vide kišu meteora.
„Perzeidi. Zovu ih i suze svetog Lovre. Prošle je godine bilo preoblačno...“, govorila je nerazgovijetno i brzo, kao i uvijek kad se nečemu raduje, ili dok je nervozna. Petra je zastala da zaveže tenisicu, a Dora poželi da joj suknja nije toliko kratka. Poravnala je naočale pa su nastavile dalje prema livadi.
Ovdje izvan grada slika neba kao da je izoštrena. Jasno se vidi svaka pojedina zvjezdica. Djevojke su legle na tlo obraslo djetelinom tako da su im glave jedna do druge i uprle pogled u nebo. Čekale su u ugodnoj tišini, čuli su se samo zrikavci. Tada se na nebu pojavi traka svjetlosti. Ubrzo još jedna. Petra nije gledala nebo, već Dorino široko nasmiješeno lice pored sebe. Izgledala je tako prokleto sretno. I Dora spusti pogled te stane promatrati Petrine pjegice. Primijeti kako se zelena boja djelomično isprala i da joj je kosa zapravo plava. Prstima joj prođe kroz jedan pramen. Srca su im objema tukla gotovo bolno. Bila je to ugodna bol.
Maja Bregović
2. razred gimnazije
šk. god. 2019./2020.