U petak 21. ožujka ugostili smo dr. sc. Milana Nikolića, renomiranog profesora biokemije na Kemijskom fakultetu u Beogradu koji nas je oduševio svojim pristupom i načinom predavanja. Profesor Nikolić prvenstveno je govorio o molekulama ljubavi, odnosno objasnio što se događa u našem tijelu kada prolazi kroz neke emotivne faze, ali nas je na svoj jedinstven način podučio još mnogo čemu.
Zahvaljujući Renati Vlaisavljević, našoj profesorici kemije imali smo priliku ugostiti i slušati ovog zanimljivog predavača pa stoga donosimo i njezin osvrt koji će najbolje dočarati atmosferu koju je stvorio prof. Nikolić:
"21. ožujak bio mi je jedan od emotivnijih dana u nastavničkoj karijeri.
Uspjela sam u svoju školu dovesti jednog od onih za čija se predavanja i radionice traži mjesto više.
Ne propuštam naše konferencije o kemijskom obrazovanju koje se svake druge godine održavaju u Splitu. Hrvatska, ali zapravo međunarodna. Odlični predavači, veliki znalci svojeg zanata i nadasve ljudi. Obilje inspirativnih predavanja i radionica, razmjene iskustava i materijala, dragih ljudi, pozitivne energije, smijeha i dobre zabave. Sve na jednom mjestu. K tome i u „najlipšem gradu na svitu“.
Nakon nekoliko izmijenjenih mailova uslijedila je potvrda dolaska i evo ga. Dr.sc. Milan Nikolić, profesor biokemije na Kemijskom fakultetu u Beogradu i dobitnik medalje za izvanredne rezultate u nastavi (da ne nabrajam dalje). Redoviti i omiljeni sudionik naših konferencija.
Predavanje je bilo organizirano za učenike gimnazije, a tema predavanja bile su „Molekule ljubavi“. Naravno, tražilo se mjesto više i naš je amfiteatar bio posve ispunjen učenicima i nastavnicima.
Na svoj jedinstven, nadasve pristupačan i humorističan način, profesor nam je s nevjerojatnom lakoćom, entuzijazmom i duhovitošću objasnio što se u svakoj pojedinoj emotivnoj fazi događa u našem tijelu. Testosteron i estrogen, feniletilamin, noradrenalin, dopamin, oksitocin…Sve je sjedalo na svoje mjesto. Hormoni sreće, ljubavi, ali i slomljenog srca. Objasnio je profesor našoj mladosti i štošta drugo. Na znanstveno utemeljenim činjenicama objasnio im je zašto sreću stvarno čine male stvari, zašto je važno da u budućnosti rade posao koji vole, zašto je važno biti u društvu dragih i voljenih ljudi, što se može dogoditi ako smo previše vremena sami ili ako ne izlazimo na Sunce.
Bilo je dirljivo promatrati učeničke reakcije. Slušati gromki aplauz, promatrati gurkanje ne bi li prišli što bliže i rukovali se s profesorom, čitati poruke koje su pristizale. Sve su poruke bile iste. Bilo im je suuper i nek' mu kažem da dođe opet. I prenijela sam mu. Njegov je odgovor bio: „Zadovoljstvo je (bilo) moje“. I doći će opet.
Eto. I profesori izlaze na bis.
Bravo za profesora, bravo za mladost!
A ja? Ja sam osim povišene koncentracije dopamina i serotonina na poklon dobila i mali vintage radio. Toliko mali da stane i u najmanju torbicu. Da mi uvijek bude pri ruci i da uvijek mogu prebaciti na drugi program i slušati ono što volim. Sreću čine male stvari."
Renata Vlaisavljević, prof.
